Pitam se, ko smo to mi, šta smo, šta je to što nas veže? Imamo li išta lijepo i sveto što nas može povezati? Koji su naši temelji identiteta i kulture? To su pitanja koja sebi postavljam već duže vremena, a ne uspjevam naći nijedan racionalan odgovor. Povod za to su bila dva kulturna događaja na kojima sam sudjelovala.
Prvi je bio promocija knjge dr. Ferida Muhića, velikog mislioca, filozofa, pisca bošnjačkog roda. Napisao je dvadeset knjiga, koje su prevedene na albanski, engleski, arapski, njemački, italijanski, malezijski, turski... Prvi prevod na slovenački je doživjela knjiga eseja, Zlatni ščit zahvaljujući jednom velikom poštovaocu i poznavaocu pisane rječi, Šemsi Agoviću i Kulturnom udruženju Sandžak te razumijevanju Ministarstva kulture Slovenije. Dr. Muhić je čovjek sa kojeg bi svaki narod poželio imati, vrijedan poštovanja i divljenja. Vjerujem da vrlo malo naših intelektualaca poznaje opus i djelovanje tega velikog mislioca i pisca, kome su se divili mnogo više u svijetu nego u njegovoj domovini. Na žalost i po tome smo jedinstveni. Rjetko dočekamo da je koji naš autor preveden na slovenački, međutim nije ni čudno, mi smo zadnji koje to zanima. To se je vidjelo i po broju onih koji su došli na tu promociju, mogli bi ih izbrojati na prste jedne ruke. Utisak su popravili malo »kulturniji« članovi bošnjačke zajednice Sandžaka, kojima možemo zahvaliti, da je slovenačka publika upoznala tog velikana bošnjačke kulture.
Drugi događaj je promocija sevdalinki u izvedbi grupe Sedef, projekat kojeg je financiralo slovenačko ministarstvo za kulturu. Razveselila sam se toga projekta i događaja, poželjela sam, da bi to veselje podjelila sa što više ljubitelja i poznavalaca sevdaha. Svoje oduševljenje sam prenjela na snovaoce kulturnih zbivanja u Kamniku, pristali su da nam ponude gostoprimstvo u kulturnom domu u Kamniku. Znajući da u Kamniku imamo oko 400 familija bošnjačog porjekla, bila sam ubjeđena da će to biti veliki događaj za njih. Angažirala sam sve svoje brojne znance i prijatelje za obavještavanje i promociju te bila ubjeđena da će to biti jedna uspješna priredba, sa prepunom dvoranom. Pola sata prije početka sam bila jedina posjetiteljica, koja je nervozno gledala na sat i u prazno predverje. Hvatala me je nervoza, pitala sam se: da li je to moguće, pa toliko ih je bilo koji su mi tvrdili, da će svakako doći, da je to krasno da konačno imamo kakvu našu priredbu. Kazaljke su se neusmiljeno približavale početku koncerta, u predverju se je skupila družina za jedan prijatan razgovor, za sjelo. Otvorila su se vrata za ulazak u dvoranu, ja još uvjek nisam mogla da vjerujem da je družčina, po mojoj procjeni četerdesetak ljudi, sva pubika te večeri. Na kraju sam saznala, da je bilo prodanih 54 ulaznica. Dvorana, sa približno 250 stolica, je izgledala žalosno. Mladi izvođači su počeli svoj program, puni emocija i žara, smjenjivali su je instrumenti i prelivao se glas mlade solistice po dvorani, po polupraznoj dvorani kulturnog doma. Na žalost, taj dugo očekivani dan sam doživjela kao još jedan poraz bosanske kulture.
Pitam se, šta to nas zanima? Da li su jedino turbo-folk zvijezde vrijedne naše pozornosti? Kako i za koga organizirati kulturne priredbe u Sloveniji? Koga još zanimaju knjige i kulturna tradicija našeg naroda? Kako zaboraviti ove događaje, kako i za koga snovati nove kulturne programe?
Komentiranje je omogućeno samo registriranim korisnicima. Molimo vas da se registrirate ili, ako ste već registrirani, da se prijavite. |